Napisali su o nama

Zveřejněno: 06.08.2015

Pročitajte članak iz tjednika Reflex o sustavu DORIS kojega smo razvili i realizirali za Prometno poduzeće glavnoga grada Praga.

DORIS BDIJE I NOĆU I DANJU

Vozačica tramvaja, gospođa Ivana Kubánková, ustaje za jutarnju smjenu u dva ujutro, nakon čega izvede psa, a u tri ujutro na stajalištu Prag-Modřanech čeka noćnu liniju kojom putuje na trg Palackého náměstí, kamo po nju i ostale vozače dođe službeni tramvaj koji ih odveze na remizu Motole. Ondje se svatko od njih prijavi kod otpravnika i preuzme vozilo za čiju kontrolu ima šesnaest minuta, već plaćenih. Oko četiri sata, dok većina nas još spava, prvi tramvaji izlaze na ulice, i to ne u minutu, nego u sekundu točno. A u središnjem dispečerskom uredu o svakom od njih – na zaslonima su to kvadratići u bojama – imaju savršen pregled. Jer, sustav DORIS stalno je budan i sve vidi. Vojska vozača tramvaja stalno je pod kontrolom. Praški tramvaji imaju remize u Hloubětínu, Kobylisima, Motolu, Pankrác, Strašnicama, Vokovicama i na Žižkovu (Střešovice možemo izostaviti, tamo je muzej). Odande tramvaji kroz ranojutarnju tišinu izlaze na još uvijek prazne ulice metropole. Na dvadeset šest linija dnevnog režima vozi ih točno četiristo petnaest, od čega ih je osamdeset jedan s jednim kolima. Kreću u različito vrijeme – od četiri do sedam, kada su već svi na tračnicama. Kako ne bismo štogod izostavili, spomenimo da ih je u noćnom režimu na devet linija vozilo pedeset pet.

RAČUNALNI MOZAK KONTROLIRA SEKUNDE

Václav Šrámek, voditelj dispečerske smjene, nosi bijelu košulju s crnim oznakama (dvije zvijezde i jedna pruga), plavu kravatu, plave hlače, crne cipele; po propisima službe. Ovdje, u središnjem dispečerskom uredu, on je najviša instanca, voditelj smjene, i zapovijeda svojem jednako odjevenom zamjeniku (jedna zvijezda, jedna prugaa) i trojici dispečera – operativnom (bez pruga, četiri zvijezde), područnom (tri zvijezde) i linijskom (dvije zvijezde). Da sretnete gospodina Šrámeka na hodniku i da ne znate da ste u zgradi Prometnog poduzeća nedaleko od trga I. P. Pavlova, mogli biste pomisliti da ste u zračnoj luci u Ruzynama. Tim dispečera radi u velikoj prostoriji ispred koje se morate preobući u prikladne papuče. Po sredini središnjeg zida je velika karta Praga sa svim tramvajskim linijama (označenima pomoću četiri tisuće dioda), a oko nje ogroman broj velikih ekrana, na kojima se prikazuje ono što policijske kamere bilježe na svim važnijim križanjima u gradu. Kamera ima na desetke, a dispečeri mogu odabrati mjesto koje ih u danom trenutku zanima.

Gospodin Šrámek i njegov zamjenik sjede za dugačkim stolovima s telefonima, računalom i zaslonom, na nekakvom pijedestalu i frontalno prema karti na zidu. Ispod njih su radna mjesta njima podređenih dispečera koja izgledaju vrlo slično. Na mnogim monitorima svijetle kvadratići u bojama, odnosno tramvaji na trasama, koji tu i tamo promijene boju – iz zelene u žutu ako kasne, ili u crvenu ako voze brže od voznog reda. Oba slučaja ne valjaju. Sve to prati tamošnji računalni mozak DORIS. Dopravní řídicí systémy (sustavi upravljanja prometom) – to su tri riječi od kojih je dotično ime nastalo. To je nešto kao tramvajski Big Brother kojega su izmislili upravo djelatnici Prometnog poduzeća. Stvar je u tomu da svaki tramvaj ima svoje računalo koje vozač prije izlaska na cestu priključi na ovdašnju centralu, nakon čega gospodin Šrámek sve lijepo prati. „U 11.59 prema procjeni računala upravljačkog sustava  85,9 posto vlakova vozi u okviru tolerancija voznog reda, odnosno od nula do sto sedamdeset devet sekundi kašnjenja. Nadalje, 11,3 posto vlakova kasni više nego je tolerirano. To je za Prag i njegovu preopterećenu prometnu mrežu odlično“, čita nakon jednog klika sa zaslona; ondje može pratiti i postotke.  Skoro sve vozi kako treba. Zato ovdje vlada mir. No, odjednom se sve uzburkalo. „Došlo je do neprilike“! – prekida svoje izlaganje.

EPILEPTIČAR ILI PIJANI BESKUĆNIK?

U tramvaju broj 19 koji vozi kroz ulicu Želivského, vozač je na panelu pred sobom pritisnuo gumb „neprilika“. To znači da se dogodilo nešto neuobičajeno. Iz zvučnika u dispečerskom centru začuo se vozačev glas: „Otprilike pedesetogodišnji muškarac ima, izgleda, epileptički napadaj.“ Tramvaj stoji na stajalištu Mezi hřbitovy u blizini ranžirnog kolodvora na Žižkovu, a ovdje u središnjici kreće standardna akcija. Dispečer komunicira sa službama izvan poduzeća. Zove prvu pomoć, policiju i vatrogasce“, objašnjava gospodin Šrámek, kao da obučava novoga kolegu dispečera.  Na ekranu vidimo službe koje dolaze“, dodaje. U međuvremenu su njegove kolege zatražili od odjela policije koje se nalazi na istom katu da kameru na križanju kod kolodvora okrenu u tom smjeru. Ubrzo vidimo tramvaj koji stoji. Izgleda sitno; ipak je to na više od sto metara od križanja. Nakon toga se na velikoj karti Praga rasvijetle dva trenutno blokirana dijela pruge: Ohrada-Želivského i ranžirni kolodvor – Olšanské náměstí. Na zaslonu jednog računala vidim kartu Praga i zeleni pravokutnik s brojem 21 kako se kreće preko Žižkova: auto s dispečerskom službom kreće s Florenca, oni su od svih kolega bili najbliže nesreći. Upravo skreću iz Husitske u Prokopove ulice, bit će na licu mjesta za par minuta.

„Ima li među putnicima netko tko zna pružiti prvu pomoć?“, pita u međuvremenu vozača jedan od dispečera. Vozač odgovara da je već pitao, no nitko se nije javio. Zašto, saznat ćemo uskoro i nitko se neće začuditi. „Vidite li? Ondje je već vozilo prve pomoći“, pokazuje nam gospodin Šrámek na zaslonu. Stigli su za pet minuta od zaprimanja dojave. „Stavljaju ga na nosila, odnose u vozilo koje je na tračnicama, trenutno nije moguće osloboditi prolaz“, čuju se daljnje obavijesti od dispečera iz tramvaja u kojemu je bio unesrećeni. Nakon toga se javlja vozač s iznenađujućim vijestima. „Ne radi se o epileptičkom napadaju, nego o društveni zamor socijalno slaobstojećeg pojedinca,“ kaže diplomatski. „Dvanaest trinaest, slobodno! Hitna odvozi unesrećenoga,“ govori u dispečerski razglas voditelj intervencije. „Zašto vozač nije rekao da je riječ o pijanom beskućniku koji je zaspao u tramvaju, pao sa sjedala i ostao u nesvijesti?“, pitam gospodina Šrámeka. Kaže da se svi razgovori između dispečera i vozača snimaju i arhiviraju. Zato je vozač bio pristojan. Jer, pazi se i na izražavanje. Nakon toga uzdahne; „To je danas već drugi beskućnik“.

A kako se dispečer snašao s kratkim prekidom prometa? Zadržani dvanaesti tramvaj broj 19 nastavio je na trasi, no s remize Výstaviště krenula je pričuvna devetnaestica u smjeru Palmovke, gdje će se ubaciti u liniju i pokupiti ljude koji ondje čekaju. Zadržao se i tramvaj broj 26 pa je i na njegovu trasu izašlo dodatno vozilo.

STROGA SELEKCIJA

Jedina psihologinja praških tramvajaca već je trinaest godina PhDr. Blanka Kuželová. Prije nego smo započeli razgovor, nazvala je svog nadređenog i pitala ga smije li razgovarati s novinarom. Postoji zakon o pružnom prometu i niz unutarnjih smjernica u poduzeću, pa tako i u psihološkom laboratoriju vlada gotovo vojnička disciplina. Nakon što smo dobili odobrenje, mogu krenuti s pitanjima.

„Svake godine se ovdje psihološkom testiranju podvrgne sedamsto do tisuću novih kandidata za posao vozača tramvaja, pri čemu je pedeset do šezdeset posto njih neuspješno. Osim toga, mnogi ne prođu liječnički pregled ili ne polože tečaj“, kaže gospođa doktorica. Provjeravaju se memorija, pozornost, sposobnost procjene, intelektualna razina, provjeravaju se vremena reakcije. Sve skupa traje četiri do pet sati. „Najvažnije je da vozač ne bude sklon labilnosti, agresivnosti i rizicima. S druge bi pak strane trebao pokazati visoku mjeru odgovornosti.“ Svima koji nisu primljeni objasnimo razloge. Inače, na liječničke preglede obvezno idu i stalni vozači – do pedeset godina jednom u dvije godine, iznad pedeset svake godine. Pregledi mogu uključivati i ponovljeno psihološko testiranje, što može zatražiti liječnica u poduzeću ili vozačev nadređeni. Razlog? Dotični je upadljivo promijenio ponašanje, ima više nesreća ili sukoba s putnicima. Jer, prevencija je prevencija, a mi koji se vozimo tramvajem to svakako pozdravljamo. No, to nije sve. Vozači nam dolaze i na vlastitu ruku. „Ne osjećam se spremnim za vožnju.“ – „Imam problema kod kuće, razvodim se.“ – „Razboljelo mi se dijete.“ Takvih imamo oko dvjesto godišnje. Psihologinja se ne žali na manjak posla. Kada je riječ o tramvajskim nesrećama, odgovara tek kratko i općenito: „Kod njih je u devedeset posto slučajeva krivac ljudski faktor.“ No, ne da na vozače: „Prema statistikama, broj nesreća u kojima sudjeluju vozači tramvaja u posljednje vrijeme je u padu. Vrlo dobro predviđaju situacije i svakodnevno izbjegavaju desetke nesreća!“.

SIGURNOSTI, POGODNOSTI I DUŽNOSTI

„Ujutro se započinje od četiri, no najživlje je od pola šest do sedam, dok se tramvaji otpremaju. Slično je i navečer, od sedam do deset, pri povratku tramvaja u remizu,“ kaže voditelj remize Strašnice, Jiří Bareš; u Prometnom poduzeću radi skoro trideset godina, počeo je odmah nakon mature. Zapovijeda oko šezdeset vozača i timu otpravnika. „Ljudi misle da je posao tramvajca zafrkancija. Sjede, voze po tračnicama, pritišću gumbe,  gaze na pedalu….No nije to tako jednostavno,“ odmah prelazi na stvar Miloš Zahajský, vozač tramvaja i prometni kontrolor. U čitavom je Pragu trenutno tisuću dvjesto četrdeset šest vozača, od toga trideset dvije žene, a osim njih, tramvaje vozi četiristo jedanaest povremenih vozača. Da bi se potpuno popunilo potrebno kadrovsko stanje, nedostaje tek tri posto, što je navodno podatak koji dugo nije viđen. „Tramvaj žele voziti ljudi najrazličitijih profesija. Mladi nakon škole i nakon mature. Ljudi s fakultetom koji su ostali bez posla, obrtnici, profesionalni vozači kojima se nisu sviđali uvjeti na radnom mjestu,“  priča gospodin Zahajský. Često nam dođu vozači kamiona i pričaju da su u privatnoj firmi imali plaću pet tisuća te su ostatak dobivali na crno, no ne uvijek. Zato ovdje imaju sigurnost i znaju da plaća sjeda svakoga desetoga. Bez prekovremenih šesnaest do osamnaest tisuća kruna. Nije zanemariva ni odjeća, odnosno praktična uniforma od čarapa do naočala s UV filterom za šesnaest tisuća kruna; samo donji veš je njihov. Onda još i iskaznice prometnog poduzeća za obitelj i bonovi za hranu. Toliko pogodnosti.

A dužnosti? Prije službe nema noćarenja, a kamoli pijenja alkohola. Jednom u tri mjeseca morate na edukaciju. Tko dvaput izostane, čeka ga ponovna provjera, koja je ionako obvezna jednom u tri godine. I, na kraju – radi se u smjenama; jutarnja, poslijepodnevna, noćna i podijeljene smjene, jedan vikend se radi, drugi je slobodan, i to se tako izmjenjuje. Nekad je to bilo puno gore: četiri dana poslijepodnevna smjena, jedan dan slobodno, četiri dana jutarnja, dva dana slobodno. Kod kuće vas nisu poznavali, za prijatelje vremena nimalo. „Ovaj se posao ne može raditi samo zbog novca. Tko to na taj način shvaća, u većini slučajeva odlazi u roku tri godine. Neki to s vremenom ne mogu psihički izdržati. „Tramvaj je dugačak trideset metara, vozim tri stotine ljudi. To je užasna odgovornost!“ čujem ponekad. Vozača ima raznih, neki su smireni, neki razdražljivi. No, svaki od njih ima svoj karton gdje mu sve piše. Kao što je u vojsci postojala evidencija nagrada i kazni“, smije se gospodin Zahajský. Jedan tjedan u mjesecu vozi tramvaj, a tri tjedna prati rad svojih kolega; nešto kao Big Brother s remize.

VOZI CIJELA OBITELJ

Ivana Kubánková po prvi je put sama upravljala tramvajem u listopadu 1996. „Prije toga sam vozila automobil kao službeni vozač. Vozila sam šefove jedne firme. Tramvaj vozi i moj partner i moja sestra. Taj nas posao veseli, mi smo obitelj tramvajaša,“ kaže ona. Najbolje se osjeća na preglednim linijama do Modřana i na Barrandovu. Zato joj se ne sviđa Evropska třída, gdje automobili na mnogim mjestima prelaze preko tračnica. Sa stresom na poslu odavno se pomirila. Priča kako je tjedan dana nakon što je sama počela voziti zaboravila prebaciti skretnicu i našla se na drugoj trasi. „Iz dispečerskog središta su mi objasnili kako da se vratim, a ja sam zbog nervoze opet napravila istu stvar dok sam išla unatrag,“ smije se danas nekadašnjoj groznoj pogrešci koju navodno prije ili kasnije napravi svaki od njih. Najgori doživljaj imala je prije godinu dana: pijani beskućnik pao je između vagona dok je kretala sa stajališta I. P. Pavlova. Nije bila kriva. Zakočila je odmah nakon što su ljudi na stajalištu počeli lupati o tramvaj, no bilo je kasno. „Možete vi biti oprezni koliko hoćete … taj je čovjek tamo navodno pio pola dana. Razmišljala sam da posjetim psihologinju u poduzeću, no dobila sam slobodno i dobro se ispavala,“ govori potiho o događaju kojega bi rado zaboravila.

Jedan od povremenih vozača je tridesetogodišnji inženjer Jakub Barla. Počeo je prije deset godina, dodatno je zarađivao kao student i vozio je čak do 100 sati mjesečno. Sada vozi dvaput mjesečno, da ne ispadne iz štosa. Promet je njegov hobi, zato ne iznenađuje da radi kao konstrukter u tvornici koja proizvodi tračnička vozila. Kao vozač tramvaja doživio je niz zgoda, upoznao najrazličitije praške likove, jednom je u vagonu pronašao zaboravljeni televizor (predao ga je otpravniku). Iza ponoći je s dvadeset dvojkom vozio s I.P. Pavlove na Karlovo  náměstí, gdje mu je odjednom u susret, pijano krivudajući po tračnicama, doletjela škoda. Zakočio je, zaustavio tramvaj, no vozač je primijetio tramvaj tek nakon što se u njega zabio. Nakon toga je samo ležerno ubacio u rikverc i odvezao se. Gospodin Barla je imao dovoljno vremena da zapiše registraciju, prijavio je nesreću, policajci su mu dali da puše, dispečeri su sastavili zapisnik, tramvaj je bio tek lagano udaren. „Ova zgoda dokazuje da nesreće vrlo često nije moguće spriječiti,“ priča nam povremeni vozač koji po Pragu najradije vozi noćnu. Na stajalištu pričeka na putnike koji uleću u zadnji čas i drago mu je kad mu zahvale što ih je pričekao, pa makar i gestom ruke. Zapazio je navodno da lijepe djevojke u pravilu ne zahvaljuju. Usput, vozači ne bi smjeli namjerno pobjeći ljudima. Na to se je moguće žaliti.

NIJE PROŠLO POLA SATA?

Gospodin Jiří Sedláček radio je deset godina kao vozač tramvaja, nakon toga kao dispečer, a sada je već treću godinu  zadužen za sustav DORIS. O njemu bi mogao pričati satima. „Šest godina unazad možemo provjeriti konkretni tramvaj, gdje je bio u koliko sati. Isto kao i sve izvanredne okolnosti. Sustav prati kako se vozači pridržavaju voznog reda. Ako voze brže od voznog reda, to s njima rješavamo naknadno. A ako se putnici žale na nepravilnosti u tramvajskom prometu, vrlo je lako dokazati jesu li bili u pravu. Time se bavi odjel reklamacija. Klasična pritužba zvuči ovako: gospođa piše da je tada i tada čekala na kolodvoru Braník od 7.45 do 8.15 i da pola sata nije bilo tramvaja. Pregledamo, odgovorimo joj i priložimo ispis u kojem se vidi da je u to vrijeme onu da prošlo nekoliko tramvaja….Tako je to u većini slučajeva. Naravno, događa se i  da je putnik u pravu, da stvarno nije bilo tramvaja, i mi to onda, naravno, priznamo.“

U dispečerskom središtu zaprimaju oko tisuću dvjesto poziva u roku od dvadeset četiri sata, što je u prosjeku pedeset po satu. Noću je to puno manje. „Jučer je iznimno bilo trideset pet, no samo se za jedan od njih sastavljao zapisnik,“ nastavlja gospodin Sedláček i pokazuje na računalu snimke koje je napravio dispečer. „Modřany, sudar s teretnim vozilom, deseta sedamnaestica, auto je skretalo i oduzelo tramvaju prednost. Takav je događaj prije petnaest godina značio da će trebati cijelo poslijepodne da se tramvaji vrate u vozni red. Danas dispečer zahvaljujući tehnici i nakon velike izvanredne situacije koja traje tri sata, poput primjerice pokidanih žica trolejbusa na Výtonu, može vratiti linije u vozni red u roku od sat vremena.“ Dispečerski centar osim tramvaja imaju i autobusi i metro. „Iznad sviju su još u dnevnoj smjeni dva, a u noćnoj jedan dispečer koji upravlja prometom u Pragu s pozicije direkcije. Dakle, ako se, recimo, dogodi nesreća u metrou i on neko vrijeme ne vozi, u pravilu uskače autobusni promet.“

Sustav DORIS u današnjem obliku funkcionira od travnja 2003. i neprekidno se usavršava. Njegov su program kreirali računalni eksperti na temelju zahtjeva dispečera, nekadašnjih vozača tramvaja, poput primjerice Jaroslava Stůje, danas glavnog šefa,ili Jiříja Sedláčeka. „DORIS je zamijenio desetine dispečera koji su pratili vozni red u ulicama. U Dresdenu imaju sličan sustav upravljanja gradskim javnim prijevozom, no mi smo otišli korak naprijed, osobito što se tiče maksimalnog pregleda o svakom tramvaju. Gradska uprava od nas traži da se pridržavamo voznog reda na osamdeset pet posto, što nam u prosjeku i uspijeva. Po tom pitanju u Europi ne postoji sustav koji se može mjeriti s našim,“ ponosno konstatira gospodin Sedláček. Da nisam i sam bio ondje nekoliko puta i prije tjedan dana vidio na ekskurziji grupu francuskih stručnjaka kako prilikom prezentacije klimaju glavama i marljivo pišu bilješke, možda bih i posumnjao u njegove tvrdnje. No, ovako ne sumnjam. Zaposlenicima dispečerskog središta je posao skoro kao igra; gospoda dispečeri se tijekom radnog vremena zapravo igraju vlakićima i na računalu.

Autor: PAVEL KOVÁŘ